Srbija: životna sredina i klimatske promene u procesu pridruživanja EU - intervju

(objavljeno septembra 2016. u verziji uobličenoj od strane novinara u Magazinu KOMPAKT ); Intervju sa Prof dr Andjelka Mihajlov, Ambasadorkom održivog razvoja i životne sredine i članicom Pregovaračkog tima za vođenje pregovora o pristupanju Republike Srbije Evropskoj uniji Vlade Republike Srbije, zaduženoj za određene sektore poglavlja 27. U tekstu koji sledi izostavljena su pitanja novinara i dati samo odgovori na postavljena pitanja.

"U prilagođavanju standardima EU, naša zemlja ide kroz 35 poglavlja.

Zamislimo da od stanice „Srbija danas“ pa do stanice „zemlja članica EU“ idu vozovi na 35 koloseka, i da će ulazak na odredišnu stanicu biti „overen“ samo ako vozovi sa svih 35 koloseka stignu na nju. Ima tu i nekih usputnih stanica, gde se „odmerava (i koriguje)“ da li neki od vozova idu prebrzo, dok drugi skoro stoje.

I sad, kada zamislite da kolosekom broj 27 ide voz „životna sredina i klimatske promene“, ne smete zaboraviti da će njega ubrzavati ili usporavati „dešavanja“ na ostalih 34 koloseka (i obrnuto).

Druga stvar koja se ne sme zaboraviti je da je „voz 27“ sam po sebi jako robustan i veliki voz, sa mnogo zahtevnih vagona koje treba dovesti u održivi red ( klimatske promene, otpad, vode, zaštita vazduha, hemikalija, zagađenja od industrije, buka, priroda, horizontalno zakonodavstvo, civilna zaštita). 

Da se vratim na vaše pitanje. Koliko će nas koštati dovođenje svakog od ovih vagona u red – rekla bih, što je već svuda rečeno - mnogo. 

Mi koračamo putem ka EU, kada je zahtev ne samo da prenesemo zakone EU u nacionalno zakonodavstvo, već da to i primenimo u značajnoj meri. Dakle, nije dovoljno da napravimo zakon o otpadu usaglašen sa direktivama EU, već treba da obezbedimo uslove primene: institucije, infrastrukturu (sistem sakupljanja, tretiranja, reciklaže i odlaganja otpada u praksi), monitoring i inspekciju, što sve kao zajednički sadržalac ima i obezbeđenje velikih finansijskih sredstava.

Skupo je uspostavljanje održivog sistema za upravljanje otpadom, izgradnja postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda, usaglašavanje svih projekata sa zahtevima zaštite prirode i životne sredine.....

Pre oko pet godina je urađena procena zasnovana na nizu pretpostavki i već sada je izvesno da će troškovi premašiti tu procenu i „da će trebati znatno više novca“ (iz raznih razloga). Najveći deo novca treba sami da obezbeđujemo i obezbedimo (lokalna samouprava, industrija, centralna vlast), pa ukoliko smo u tome dobri i posvećeni, EU će, kao što je radila i radi, to stimulisati i mnogo pomoći. 

Ne treba zaboraviti da je to novac koji ćemo uložiti u bolje i pristojnije uslove života naših građana, tako da je višesmerna dobra komunikacija i razumevanje na relaciji donosioci odluka-civilno društvo-idustrija-finansijske institucije neophodno potrebna. Tu negde su sadržani i mediji.

Oslanjajući se na do sada urađene dokumente, najduže će nam trajati izgradnja „infrastrukture u funkciji zaštite životne sredine“, dakle otpad i vode, ali i pojedini zahvati u drugim sektorima.

Predstojeći Svetski kongres o upravljanju otpadom, koji se septembra ove godine održava u Novom Sadu, biće izvrsna prilika da procenimo gde smo, koja se rešenja stručno i naučno nude i koja su rešenja moguća.

Medijima u Srbiji nije u fokusu oblast zaštite i unapređenja životne sredine (za razliku od razvijenijih zemalja). Mali broj objavljenih tekstova i priloga govori samo po sebi. 

Ja ne umem da vam odgovorim na pitanje zašto je tako. Mogu samo da se složim sa vama da je to jedan od problema.

Dakle, mi smo na dugačkom putu koji nas čeka u poglavlju “Životna sredina i klimatske promene” (poglavlje 27 u procesu evropskih integracija). 

Da podsetim gde smo sada. Novembra 2014. godine smo na „bilateralnom skriningu“ u Briselu predstavili šta smo uradili i koji su nam planovi. Decembra 2014. godine nam je Evropska komisija zatražila dodatna objašnjenja, što do sada nije bila praksa u zemljama koje su pristupile EU. Mi smo uobličili odgovore i u vidu strateškog „post-skrining“ dokumenta dostavili ih EK septembra 2015. godine (pun naziv dokumenta je „Status i planovi prenošenja i sprovođenja pravnih tekovina EU za poglavlje 27: životna sredina i klimatske promene“). Smatramo pozitivnim, i na neki način dobrom ocenom pre svega za Pregovaračku grupu 27 koja je nadležna za pripremu dokumenata, što su Direktorati za životnu sredinu i za klimatsku akciju Evropske komisije, u proceduri davanja svog mišljenja predložili da poglavle 27 ide bez dodatnih merila. 

Čekamo sada i nadamo se da ćemo do kraja 2016. godine dobiti, od Evropske komisije „Izveštaj o skriningu“, koji će sadržati preporuke o otvaranju pregovora u poglavlju, sa ili bez uslova/merila za otvaranje pregovora. 

U celokupnom ovom periodu, stalno se dešavaju sastanci, razgovori pojašnjenja na relaciji Brisel-Beograd, i kao članica Pregovaračkog tima za vođenje pregovora o pristupanju Republike Srbije Evropskoj uniji Vlade Republike Srbije (zadužena za određene sektore poglavlja 27) mogu reći da je ta komunikacija intenzivna.

Da se vratim na „vagone“ i „voz 27“. Neki od sektora („vagoni“) u okviru kompozicije 27, moraju se potpuno srediti po standardima EU do dana ulaska u članstvo EU (odnosno do dolaska na finalnu destinaciju), što je na primer slučaj sa zaštitom prirode, a neki drugi sektori će imati šansu da dobiju „prelazne rokove za usaglašavanje“. Razloge traženja (ne a priori i dobijanja) „produženih rokova za primenu“ ćemo morati sadržajno dokumentovati (na tim dokumentima se radi, ali će morati i još puno da se radi; u ovom trenutku figuriše na primer radni podatak, koji vi pominjete, da ćemo za sprovođenje direktive o otpadnim vodama morati tražiti 2041. godinu).

Ono što su države koje su do pre desetak godina ušle u EU trebale da srede „u svom dvorištu“ po pitanju životne sredine (tada je bilo bez klimatskih promena), gledano danas iz naše perspektive se čini „lako“ - tada je bilo dovoljno „samo“ preneti zakonodavstvo EU u nacionalno zakonodavstvo. Za te zemlje je primena zakonodavstva u praksi u velikoj meri ostala za period kada postanu članice EU. 

Danas, adekvatno zakonodavstvo, je samo potreban ali ne i dovoljan uslov za članstvo u EU. Evropska unija je svojim Sedmim akcionim programom životne sredine (koji je postao deo propisa EU u januaru 2015. godine) „zacementirala“ da od novih zemalja članica zahteva i – primenu. 

U tom smislu, za našu zemlju su najprimenjenija iskustva Hrvatske, i donekle Bugarske i Rumunije. U tom praćenju iskustava, posebno bih istakla važnost praćenja posledica u zemljama članicama EU, u segmentima gde nisu dobile prelazne rokove, a ne ponašaju se u praksi u skladu sa standarima EU.

Dostizanje standarda EU u ovoj oblasti je prilika da životna sredina svakoga pojedinca u Srbiji bude primerenija i čistija, i da svako od nas shvati i uživa u njenoj vrednosti. 

Ja se oko 25 godina oblašću životne sredine bavim kao strukom, i kao profesor, i kao naučnik i kao ekspert i konsultant, i kao međunarodno priznat stručnjak , sa značajnim iskustvom u administraciji. 

Za mene je biti ministarka za zaštitu prirodnih bogatstava i životne sredine isto bio posao (i čast!) i zadovoljna sam što mi je bila pružena prilika da ambiciozno započnem mnoge procese u sektoru životne sredine i održivog korišćenja resursa, koji i danas traju i za koje se pokazuju da su bili postavljeni u dobrom pravcu. 

Ako me pitate, da li bih volela da se pitanja brže rešavaju, i da je životna sredina veći državni prioritet – mislim da moj odgovor znate. 

Tu stalno upućujem sebe da razumevam da je to za državu „jedan od 35 koloseka“, ali i da – „svaki od vozova mora stići na odredišnu stanicu“. 

Što više ulažemo u obrazovanje, struku, znanje, poštujemo iskustva i izgrađujemo održiv sistem, imaćemo veći tim ljudi koji će biti u stanju da ubrzavaju „voz na koloseku 27“, bez velikih zaustavljanja i kočenja."